Pick Language

Lana Bastašić

(BiH) Lana Bastašić (C) Radmila Vankoska

Lana Bastašić was born in Zagreb in 1986. She majored in English and holds a master’s degree in cultural studies. She has published two collections of short stories, one book of children’s stories and one of poetry. Catch the Rabbit, her first novel, was published in Belgrade in 2018 and reprinted in Sarajevo in 2019. It was shortlisted for the 2019 NIN award and was translated into Catalan and Spanish in 2020. Her short stories have been included in regional anthologies and magazines throughout the former Yugoslavia. She has won Best Short Story at the Zija Dizdarević competition in Fojnica; the Jury Award at the ‘Carver: Where I’m Calling From’ festival in Podgorica; Best Short Story at the Ulaznica festival in Zrenjanin; Best Play by a Bosnian Playwright (Kamerni teatar 55) in Sarajevo and the Targa Unesco Prize for poetry in Trieste. In 2016, she co-founded Escola Bloom in Barcelona and she co-edits the school’s literary magazine Carn de cap. She is one of the creators of the ‘3+3 sisters’ project, which aims to promote women writers of the Balkans.

 

Winning Book

Uhvati zeca

Catch the Rabbit is a story about two Bosnian women and their complicated friendship, structured as a Balkanic mirror of Lewis Carroll’s Alice’s Adventures in Wonderland. Twelve years after they last saw each other, Sara receives a phone call from Lejla and decides to go on a road trip from Mostar to Vienna in order to find Armin, Lejla’s long-lost brother. But the journey will prove to be much more than an innocuous reconnection of old school friends: it is a road to a Balkanized ‘heart of darkness’, where Lejla’s life was reshaped by strict identity politics and her sense of self was lost. Growing up in a Serbian family, Sara has had all the privileges denied to her best friend and has managed to repress her guilt together with her mother tongue. Now, years later, she has to go down the ‘rabbit hole’ of her language and bear the Coleridgean burden of telling the story over and over again.

 (BiH) Uhvati Zeca

Publishing House

Address: 

Radićeva 4, Sarajevo, Bosnie-Herzégovine

Organisation: 
Buybook

Translation Deals

  • World English: Picador UK
  • German: Fischer Verlag
  • French: Actes Sud
  • The Netherlands: Meulenhoff
  • Italian: Nutrimenti
  • Spanish: Navona
  • Catalan: Periscopi
  • Hungary: Metropolis
  • Slovenia: Sanje
  • Serbia: Kontrast

Excerpt

Uhvati Zeca - Lana Bastašić

1

da počnemo ispočetka. Imaš nekoga i onda ga nemaš. I to je otprilike cijela priča. Samo što bi ti rekla da ne možeš imati drugu osobu. Ili da kažem ona ? Možda je tako bolje, to bi ti se svidjelo. Da budeš ona u nekoj knjizi. Dobro.

Ona bi rekla da ne možeš nekoga imati. Ali ne bi bila u pravu. Možeš posjedovati ljude za sramotno malo. Samo što ona voli sebe da posmatra kao nužno pravilo za funkcionisanje cijelog kosmosa. A istina je da možeš imati nekoga, samo ne nju. Ne možeš imati Lejlu. Osim ako je ne dokrajčiš, lijepo je uokviriš i okačiš na zid. Mada, da li smo to i dalje mi kad jednom stanemo? Jedno znam sigurno: zaustavljanje i Lejla nikada nisu išli zajedno. Zato i jeste tek razmazotina na sve i jednoj fotografiji. Nikada nije znala da se zaustavi.

Čak i sada, unutar ovog teksta, osjetim kako se koprca. Kada bi mogla, zavukla bi mi se između dvije rečenice kao moljac među dva rebra na venecijaneru, pa bi mi dokrajčila priču iznutra. Sebe bi preobukla u svjetlucave krpe kakve su joj se oduvijek sviđale, produžila si noge, povećala grudi, dodala koji val u kosu. A mene bi iskasapila, ostavila tek poneki pramen da visi preko četvrtaste glave, dala mi govornu manu, prošepala lijevu nogu, izmislila urođeni deformitet tako da mi olovka zauvijek ispada. Možda bi otišla i korak dalje, sposobna je ona za takvu podlost – možda me uopšte ne bi ni pomenula. Napravila bi od mene nedovršenu skicu. To bi ti učinila, zar ne? Pardon, ona. To bi ona učinila da je ovdje. Ali ja sam ta koja priča ovu priču. Mogu da joj uradim šta god želim. Ona mi ne može ništa. Ona je tri udarca u tastaturu. Mogla bih još večeras da bacim laptop u mukli Dunav, onda će i nje nestati, iscuriće joj krhki pikseli u ledenu vodu i isprazniti sve što je ikada bila u daleko Crno more. Prethodno će zaobići Bosnu kao grofica kakvog prosjaka na putu ka operi. Mogla bih da je završim ovom rečenicom tako da je više nema, da nestane, da se pretvori u blijedo lice na maturskoj fotografiji, da se zaboravi u urbanoj legendi iz srednjoškolskih dana, da se tek nazire u maloj hrpi zemlje koju smo ostavile tamo iza njene kuće pored one trešnje. Mogla bih da je ubijem tačkom.

Biram da nastavim zato što mi se može. Ovdje sam makar sigurna, daleko od njenog suptilnog nasilja. Nakon cijele decenije vraćam se svom jeziku, njenom jeziku i svim ostalim jezicima koje sam svojevoljno napustila, kao nasilnog muža, jednog popodneva u Dablinu. Poslije toliko godina, nisam sigurna koji bi tačno to jezik bio. A sve zbog čega? Zbog sasvim obične Lejle Begić, u izlizanim patikama na čičak i farmerkama sa, pobogu, cirkonima na dupetu. Šta se uopšte desilo između nas? Da li je to važno? Dobre priče ionako nikada nisu o onome što se dešava. Ostaju samo slike, poput crteža na trotoaru, godine padaju po njima kao kiša. Možda bi trebalo da napravim od nas slikovnicu. Nešto što niko sem nas dvije neće shvatiti. Ali i slikovnice treba nekako da počnu. Mada naš početak nije tek ćutljivi sluga hronologije. Naš je početak bio i prošao nekoliko puta, vukao me je za rukav kao gladno kuče. Hajde. Hajde da počnemo opet. Mi smo neprestano počinjale i završavale, uvukla bi se u membranu moje svakodnevice kao virus. Ulazi Lejla, izlazi Lejla. Mogu početi bilo gdje. Na primjer u Parku Sv. Stefana u Dablinu. Telefon vibrira u džepu mantila. Nepoznati broj. Onda stisnem ono prokleto dugme i kažem da? na jeziku koji nije moj.

„Halo, ti.”

Nakon dvanaest godina potpune tišine, ponovo čujem njen glas. Govori brzo, kao da smo se tek juče razišle, bez ikakve potrebe da se premoste rupe u znanju, prijateljstvu, hronologiji. Mogu da kažem samo jednu jedinu riječ: „Lejla.” Ona, po običaju, ne zatvara. Pominje restoran, posao u restoranu, nekog tipa čije ime prvi put čujem. Pominje Beč. Ja i dalje samo „Lejla”. Njeno je ime naizgled bilo bezazleno – sićušna stabljika usred mrtve zemlje. Iščupala sam ga iz svojih pluća misleći da je to ništa. Lej-la. Ali s tom je nedužnom grančicom izronilo iz kaljuge najduže i najdeblje korijenje, čitava šuma slova, riječi i rečenica. Čitav jezik sahranjen duboko u meni, jezik koji je strpljivo čekao tu malu riječ da protegne svoje okoštale ekstremitete i ustane kao da nikada nije ni spavao. Lejla.

„Odakle ti ovaj broj?” pitam je. Stojim nasred parka, zaustavila sam se tik ispred jednog hrasta i ne mičem se, kao da očekujem da se drvo pomakne u stranu i pusti me da prođem.

„Kakve to veze sad ima?” odgovara ona i nastavlja svoj monolog: „Slušaj, moraš da dođeš po mene... Je l’ me čuješ? Slaba je veza.”

„Da dođem po tebe? Ne razumijem. Šta...”

„Da, da dođeš po mene. Ja sam u Mostaru i dalje.”

I dalje. Za sve godine našeg prijateljstva nije nijednom bila pomenula Mostar, niti smo ikada tamo otputovale, a sada je odjednom predstavljao neospornu, opštepoznatu činjenicu.

„U Mostaru? Šta ćeš u Mostaru?” pitam je. I dalje gledam u drvo i brojim u glavi godine. Četrdeset i osam godišnjih doba bez njenog glasa. Znam da sam negdje krenula, ima ta moja putanja veze sa Majklom, i zavjesama, i apotekom... Ali Lejla je rekla rez i sve je stalo. Drveće, tramvaji, ljudi. Kao umorni glumci.

„Slušaj, to je duga priča, Mostar... Ti i dalje voziš, je l’ da?”

„Vozim, ali ne kontam šta... Je l’ ti znaš da sam ja u Dablinu?” Riječi mi ispadaju iz usta i lijepe se po mom mantilu kao gomila čičaka. Kad sam posljednji put govorila taj jezik?

„Da, vrlo si važna”, kaže Lejla, već spremna da obezvrijedi sve što sam mogla da doživim u njenom odsustvu. „Živiš na ostrvu”, kaže, „i vjerovatno čitaš onu dosadnu knjižurinu po cijele dane i ideš na branč sa svojim pametnim prijateljima, je l’ de? Super. Nego slušaj... Treba da dođeš po mene što prije. Moram do Beča, a oduzeli mi ovi majmuni ovdje vozačku i niko ne konta da moram...”

„Lejla”, pokušavam da je prekinem. Čak i nakon svih tih godina, savršeno mi je jasno šta se dešava. To je ona njena logika prema kojoj je gravitacija kriva ako te neko gurne niz stepenice, sve drveće je posađeno kako bi ona mogla da se popiša iza istoga, a svi putevi, koliko god krivudavi i daleki bili, imaju jednu zajedničku tačku, isti čvor – nju. Rim je šala.

„Slušaj me, nemam mnogo vremena. Stvarno nemam koga drugog da pitam, svi nešto seru da su zauzeti, istina nije baš ni da imam nešto mnogo prijatelja ovdje, a Dino ne može da vozi zbog koljena...”

„Ko je Dino?”

„...tako da kontam ako odletiš za Zagreb još ovaj vikend i sjedneš na autobus, mada bi Dubrovnik bio bolja opcija.”

„Lejla, ja sam u Dablinu. Ne mogu jednostavno da dođem po tebe u Mostar i vozim te do Beča. Jesi li ti normalna?”

Ona ćuti neko vrijeme, vazduh joj napušta nosnice i udara u telefon. Zvuči kao strpljiva majka koja se svim silama bori da ne lupi šamar djetetu. Nakon nekoliko trenutaka njenog teškog disanja i mog gledanja u tvrdoglavi hrast, kaže mi jednu riječ: „Moraš.”

Contact Details

Watch Lana's video